субота, 13. фебруар 2010.

KADA BI POSTOJAO JEDAN ČOVEK

(Grazie amico Fredrick,per la poema...)

Kad bi postojao jedan čovek
jedan čovek,nov i jak
jak da gleda nasmejan
svoju tamnu sadašnjost.

Kad bio postojao jedan čovek...

Jak da pokusa bar
put ka ljudskoj uzvišenosti
jak kao jedan život u išćekivanju
iznenadnog ponovnog radjanja.

Kad bi postojao jedan čovek.

Kad bi postojao jedan čovek,velikodušan i jak
jak,da upravlja onim što ga okružuje
a da ne poruši unutrašnju harmoniju
jak da ne mrzi arogantnost
onoga,koji pokazuje lažnu svest
jak da očuva
najlepsi deo svoga sna
kad bi postojao jedan čovek.

Kad bi postojao jedan čovek.

Ovaj naš svet je potpuno poludeo
i postaje sve više vulgaran
ispunjen apsurdnim legendama
onih koji su na vlasti.
Ovaj naš svet,pohlepan i nesposoban
u stalnoj žurbi i sve više nesrećan
popunjen ekstremnim potrebama
i nečim praznim,što zovu život
kad bi postojao jedan čovek.

Kad bi postojao jedan čovek.
Kad bi postojao jedan čovek.

Tek onda bi se moglo zamisliti
jedno novo čovečanstvo
sa nadom da se završi
ovaj nas tamni srednji vek
sa željom da u nekoj nepoznatoj zemlji
postoji nov čovek u centru svog života.

Tek onda bi se mogla zamisliti neka nova renesansa
čovek,koga tek treba stvoriti
u stalnom razvoju.
Sa sigurnoscu
da u bliskoj budućnosti
u centru svog života ponovo bude čovek.

Jedan čovek,fasciniran nečim praznim,koje treba biti popunjeno.
Popunjeno telima i veselim dušama,koje znaju odmah ući u srž stvari
popunjeno predanošću i zaljubljenim ljudima,koji veruju u ljubav kao nešto konkretno
popunjeno čovekom,koji je izabrao svoj put bez glamuroznih poduhvata da bi se osećao neko
popunjeno onima koji žive bez dvoličnosti sa poštovanjem prema sebi samome i svojoj mentalnoj čistoci.
Jedan prazan prostor koji tek treba popuniti.
Popunjeno jednim čovekom toliko istinitim koji zna da ne može da zagrli ceo svet
popunjen onima koji veruju u individualizam ali se bore protiv svakog oblika egoizma
popunjen onima koji mrze vlast i njene krajnosti ali postuju vlast nad samim sobom
popunjen onima koji se ne okreću prošlošću i koji ne gledaju u budućnost
vec koji poćinju svoju priču od nule.
Jedan prazan prostor koji tek treba popuniti.
Popunjen onima koji čvrsto veruju da su žena i muškarac,ti koji upravljaju ljudskom sudbinom
popunjen potrebom,koja postaje izraz,velike vere ali ne religije
popunjen onima,koji veruju u neku nepoznatu veru,gde smrt nestaje,kad se pojavljuje život
popunjen čovekom,kome nije dovoljan samo krst,vec trazi Boga u samome sebi

Tek onda bi se moglo zamisliti
neko novo čovečanstvo
sa nadom da se završi
ovaj nas mračni srednji vek
sa željom da u nekoj nepoznatoj zemlji
postoji novi čovek u centru svog života.

Sa sigurnošću
da u bliskoj budoćnosti
u centru svog života
ponovo bude Čovek.

Gaber Luporini



Preveo, moj prijatelj, Danijel Ranisavljevič.

Hvala Fredricku Hoffenstausenu, mom prijatelju,što je ovu prelepu pesmu postavio na Facebook i podelio sa nama i hvala Danijelu što se potrudio oko prevoda.









"Se ci fosse un uomo" di Gaber - Luporini


Un omaggio a Giorgio Gaber e al senso di ciò che facciamo...
Se ci fosse un uomo
un uomo nuovo e forte
forte nel guardare sorridente
la sua oscura realtà del presente.

Se ci fosse un uomo…

Forte di una tendenza senza nome
se non quella di umana elevazione
forte come una vita che è in attesa
di una rinascita improvvisa.

Se ci fosse un uomo.

Se ci fosse un uomo generoso e forte
forte nel gestire ciò che ha intorno
senza intaccare il suo equilibrio interno
forte nell'odiare l'arroganza
di chi esibisce una falsa coscienza
forte nel custodire con impegno
la parte più viva del suo sogno
se ci fosse un uomo.

Se ci fosse un uomo.

Questo nostro mondo ormai è impazzito
e diventa sempre più volgare
popolato da un assurdo mito
che è il potere.
Questo nostro mondo è avido e incapace
sempre in corsa e sempre più infelice
popolato da un bisogno estremo
e da una smania vuota che sarebbe vita
se ci fosse un uomo.

Se ci fosse un uomo.
Se ci fosse un uomo.

Allora si potrebbe immaginare
un umanesimo nuovo
con la speranza di veder morire
questo nostro medioevo
col desiderio che in una terra sconosciuta
ci sia di nuovo l'uomo al centro della vita.

Allora si potrebbe immaginare un neo rinascimento
un individuo tutto da inventare
in continuo movimento.
Con la certezza
che in un futuro non lontano
al centro della vita ci sia di nuovo l’uomo.

[parlato] Un uomo affascinato da uno spazio vuoto che va ancora popolato.
Popolato da corpi e da anime gioiose che sanno entrare di slancio nel cuore delle cose
popolato di fervore e di gente innamorata ma che crede all'amore come una cosa concreta
popolato da un uomo che ha scelto il suo cammino senza gesti clamorosi per sentirsi qualcuno
popolato da chi vive senza alcuna ipocrisia col rispetto di se stesso e della propria pulizia.
Uno spazio vuoto che va ancora popolato.
Popolato da un uomo talmente vero che non ha la presunzione di abbracciare il mondo intero
popolato da chi crede nell'individualismo ma combatte con forza qualsiasi forma di egoismo
popolato da chi odia il potere e i suoi eccessi ma che apprezza un potere esercitato su se stessi
popolato da chi ignora il passato e il futuro e che inizia la sua storia dal punto zero.
Uno spazio vuoto che va ancora popolato.
Popolato da chi è certo che la donna e l'uomo siano il grande motore del cammino umano
popolato da un bisogno che diventa l'espressione
di un gran senso religioso ma non di religione
popolato da chi crede in una fede sconosciuta dov'è la morte che scompare quando appare la vita
popolato da un uomo cui non basta il crocefisso ma che cerca di trovare un Dio dentro se stesso.

Allora si potrebbe immaginare
un umanesimo nuovo
con la speranza di veder morire
questo nostro medioevo
col desiderio
che in una terra sconosciuta
ci sia di nuovo l'uomo
al centro della vita.

Con la certezza
che in un futuro non lontano
al centro della vita
ci sia di nuovo l'uomo.

1 коментар: